18. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.
1. Argumentiranje Ibn Abbasa
2. Argumentiranje Hasana i Husejna
3. Argumentiranje odvažnih šiija, od ashaba
4. Ukazivanje na njihovo argumentiranje oporukom
1. Sjetite se razgovora Ibn Abbasa i Omera, kada je Omer rekao (u podužem hadisu):
“O Ibn Abbase! Da li znaš šta je spriječilo vaš narod od vas nakon Muhammeda, s.a.v.a.?”
Ibn Abbas: “Nisam mu htio dati odgovor, pa mu kazah: “Ako ja ne znam, pa zna Emiru-l-mu'minin.”
Omer reče: “Nisu htjeli da i vjerovjesništvo i hilafet budu među vama pa da prema svome narodu budete nepravedni zbog velike ushićenosti. Zato su Kurejšije ispravnim stavom to odabrale za sebe i uspjeli su u tome.”
Rekoh: “O Emiru-l-mu'minine, ukoliko mi dozvoliš da govorim, a da kontroliraš svoj bijes prema meni?”
On reče: “Govori.”
Rekoh: “O Emiru-l-mu'minine, što se tiče riječi da su to Kurejšije ispravnim stavom odabrale za sebe i uspjeli u tome, ako su to Kurejšije odabrale za sebe pa ispravnost je u rukama onoga koga je Allah za to odabrao i to bez odbijanja i zavidnosti. Što se pak tvojih riječi tiče da nisu željeli da i vjerovjesništvo i hilafet pripada nama, pa Allah je narod okarakterisao mržnjom rekavši: To zato što oni mrze ono što je objavio Allah - zato će (On) upropastiti djela njihova.”
(Muhammed, 9 )
Omer reče: “Daleko bilo, o Ibn Abbase, stižu mi neke stvari o tebi za koje ne želim ni pomisliti da su od tebe, pa da u mojim očima izgubiš položaj.”
Rekoh mu: “A koje su to riječi, o Emiru-l-mu'minine? Ukoliko su istinite ne dostoji da zbog njih izgubim položaj u tvojim očima, ukoliko su neistinite, pa udalji od sebe nekog neispravnog poput mene.”
Omer reče: “Čuo sam da govoriš: “Zaista su nam to spriječili zbog zavisti, nasilno i nepravedno.”
Rekoh: “O Emiru-l-mu'minine, što se tiče riječi nepravedno, pa ona je jasna i neznalici i učenom. A riječ zavidno, pa i na Adema se bilo zavidno, pa mi smo njegova djeca i oni kojima se zavidi.”
Omer reče: “Daleko bilo, daleko bilo! Tako mi Allaha vaša Hašemijska srca su se ispunila neprolaznom zavišću.”
Rekoh: “Polako! Ne opisuj time srca ljudi kojima je Allah odstranio nečistoću i potpuno ih očistio...”
(Prenijeli smo ga od riječi do riječi iz Tarihu-l-kelama od Ibn Esira, a bilježi ga pri kraju Omerove biografije od 23 do 24 godine u trećem svesku. Bilježi ga i Ibn Ebi El-Hadid u biografiji Omera 3/107 u Šarhu Nehdži-l-belagati.)
U drugoj predaji prenosi se drugi razgovor u kojem mu on kaže:
“U kakvom si stanju ostavio svog amidžića?”
Kaže: “Pomislio sam da misli na Abdullaha Ibn Džafera, pa rekoh:
“Ostavio sam ga sa njegovim vršnjacima.”
Reče: “Ne mislim na njega, već mislim na najvećeg u vašem Ehli bejtu.”
Rekoh: “Ostavio sam ga da izvlači vodu kofom učeći Kur'an.”
Omer reče: “O Abdullahu, nek ti na teretu bude krv kurbanskih deva, ako mi sakriješ da li je u njegovom srcu ostalo išta od hilafeta?”
Rekoh: “Da.”
Omer reče: “Da li smatra da je Resullullah ostavio odredbu njemu?”
Rekoh: “Reći ću ti i više. Pitao sam oca o njegovoj tvrdnji u vezi odredbe za hilafet pa mi reče: “Istinu govori.”
Omer reče: “Resulullah ga je u svojim govorima uzdigao na visoko mjesto, koje ne ostavlja mjesta nikakvom argumentu ni opravdanju. (U zavisnosti kako se čita riječ z-r-w da li zirvun i to je gornje značenje gdje je očito da Omer priznaje Alijev položaj. A ukoliko je zervun onda: “Resulullah je o njemu govorio u aluzijama, što ne ostavlja nikakav argument niti mjesta za opravdanje.” )
On je iskušavao narod u vezi s njim već neko vrijeme i kada je bio bolestan želio ga je konkretno imenovati, a ja sam ga u tome spriječio...”
(Bilježi ga Imam Ebu-l-Fadl Ahmed Ibn Ebi Tahir u knjizi Tarihu Bagdad, pouzdanim lancem prenosilaca do Ibn Abbasa. Bilježi ga i Ibn Ebi El-Hadid u Omerovoj biografiji u Šerhu Nehdži-l-belagati, 3/97. )
Prilikom trećeg razgovora je rekao:
“O Ibn Abbase, vidim da je tvome prijatelju učinjena nepravda.”
Rekoh: “O Emiru-l-mu'minine, pa vrati mu njegovo pravo!”
On izvuče svoju ruku iz moje i produži mrmljajući. Zatim zastade, ja mu priđoh, a on mi reče:” “O Ibn Abbase, sumnjam da ga je išta drugo spriječilo od toga osim to što ga njegovi ljudi smatrahu beznačajnim.”
Rekoh: “Tako mi Allaha, nisu ga smatrali beznačajnim Allah i Njegov Poslanik kada su mu naredili da uzme prisegu od tvog prijatelja.”
Ibn Abbas: “On se okrenu i ode od mene hitrim korakom. I ja se vratih.”
(Ovaj razgovor bilježe autori Omerovih biografija, a mi smo ga prenijeli iz Šerha Nehdžu-l-belage od Ibn Ebi Hadida, 3/105 )
I koliko samo vijesti ummeta i Hašemijskog kazivanja i riječi Poslanikovog amidždića Abdullah Ibn Abbasa o ovakvim situacijama. Već sam ti u 26. pismu naveo njegovo argumentiranje onoj uobraženoj skupini nabrajanjem Alijevih vrlina u dugom i značajnom hadisu u kojem kaže:
“Rekao je Poslanik, s.a.v.a., amidžićima: “Koji od vas će me pomoći i na Ovom i na Onom svijetu?”
Kaže: “I Ali je sjedio, a oni se oglušiše.”
Pa reče Ali: “Ja ću te pomoći i Ovog i Onog svijeta.”
Poslanik reče: “Ti si moj pomagač i Ovog i Onog svijeta.”
Pa Poslanik ponovi svoje pitanje:
“Ko će od vas da me pomogne Ovog i Onog svijeta?”
Oni se oglušiše.
Pa reče Ali: “Ja ću te pomoći Ovog i Onog svijeta.”
Poslanik reče Aliju: “Ti si moj pomagač i Ovog i Onog svijeta.” ...
Pa je rekao: “Pošao je Poslanik u bitku na Tebuk, pa su i ljudi pošli sa njim.
Pa reče Ali: “Idem li i ja s tobom?”
Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ne.”
Pa zaplaka Ali, na što mu Allahov Poslanik, s.a.v.a., reče:
“Nisi li zadovoljan da mi položajem budeš kao što je Harun bio Musau osim što nakon mene nema vjerovjesnika? Zaista ne bih trebao otići a da ti nisi moj zamjenik.”
I rekao mu je Allahov Poslanik, s.a.v.a.: “Ti si zaštitnik svakog vjernika i vjernice nakon mene.” Kaže: “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.a.: “Kome sam ja bio zaštitnik, pa zaista mu je Ali zaštitnik...”
2. Koliko su samo muškarci Beni Hašima u to vrijeme imali ovakvih argumentiranja, čak je Hasan Ibn Ali došao Ebu Bekru kada se nalazio na Poslanikovom, s.a.v.a., minberu, i rekao mu: “Silazi s mjesta moga oca!” I Husejnu se također desilo poput toga sa Omerom kada se nalazio na minberu.
(Ibn Hadžer prenosi oba događaja u petom poglavlju, kada je ukazivao na ono o čemu govori ajet ljubavi o bližnjima, a to je 14 ajet u 11 poglavlju u Es-Savaiku el-muhrike, str. 160. Darekutni prenosi događaj Hasana sa Ebu Bekrom. A Ibn Sa'd u Omerovoj biografiji u Tabekatima bilježi događaj Husejna i Omera. )
3. Šiijske knjige bilježe veliki broj argumentiranja o ovom pitanju, od strane Hašemija i njihovih prijatelja među ashabima i tabiinima. Ko god ih želi, naći će ih na svojim mjestima. Dovoljno nam je ono što Tabarsi iznosi u knjizi El-Ihtidžadžat od Halida Ibn Se'ida Ibn El-Asa El-Emevija,(Halid Ibn Se'id Ibn El-As je bio od onih koji tri mjeseca nisu prihvatili Ebu Bekrov hilafet i nisu mu dali prisegu, što su sunijski pouzdani prenosioci očito navodili, poput Ibn Sa'da u Tabekatima, 4/70, u Halidovoj biografiji, navodeći da “kada je Ebu Bekr poslao vojsku u Siriju dao mu je upravu nad muslimanima i donio je bajrak do njegove kuće. Na to je Omer rekao Ebu Bekru: “Upravu daješ Halidu, i pored toga šta priča?!” Omer je toliko bio uporan dok Ebu Bekr nije poslao Ebu Ervija Ed-Devsija njegovoj kući da mu kaže: “Poslanikov Halifa je rekao da mu vratiš njegov bajrak!” On ga iznese i dade mu ga rekavši mu: “Niti smo radosni upravom od vas niti žalosni skidanjem s nje.” Nakon toga je došao Ebu Bekr i izvinuo mu se i zakleo ga da ništa ne kaže Omeru...” Ko god je govorio o vojnom pohodu na Siriju, spominjao je i ovaj događaj, jer bio je poznata stvar.) Selmana Farsija, Ebu Zerra Gifarija, Ammara Ibn Jasira, Mikdada, Burejde Eslemija, Ebu El-Hejsema Ibn Et-Tejhana, Sehla, Osmana Ibni Hanifa, Huzejmeta Ibn Sabita Zu-š-šehadetejna, Ubejj Ibn Ka'ba, Ebu Ejuba Ensarija i drugih. Ko god prati predaje Ehli bejta, a.s., i njihovim prijatelja, zna da kada god im se ukazala prilika, nisu se ustručavali od svake vrste argumentiranja i direktno i s aluzijama i žestoko i blago i verbalno i pismeno i u prozi i u poeziji, sve u zavisnosti od kako je situacija dozvoljavala.
4. Oporuku su mnogo spominjali i pozivali se na nju, što je poznato istraživačima.
Selam
- Š -
16. rebu-s-sani, 1330. godine po H.
Traženje argumentiranja drugih osoba Molimo vas da nam korist učinite potpunom, prenošenjem argumentiranja drugih osoba mimo Imama Alija i Zehre, a vama pripada zasluga.
Selam
- S –
15. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.
1. Nekoliko slučajeva Imamovog argumentiranja
2. Argumentiranje hazreti Zehre, selamullahi alejha
1. Imam Ali, a.s., je odabrao miran način u širenju Poslanikovih odredbi o sebi, iz predostrožnosti zarad očuvanja moći muslimana sa svojim neprijteljima se nije raspravljao o tome. Kada bi se pravdao zbog svoje šutnje i netraženja svoga prava govorio bi:
“Ne krivi se čovjek zbog sprečavanja svoga prava, već se krivi onaj koji uzme ono što nije njegovo.”
( Ovo su riječi iz kratkih mudrosti iz Nehdžu-l-belage. Pogledati komentar Nehdžu-l-belage od Ibn Ebi ElHadida, 4/324.)
On je odredbe o sebi širio posebnim metodama u kojima na veoma jasan način dolazi do izražaja njegova mudrost. Zar ne vidiš šta je učinio na dan Rabhe, kada je na njoj okupio ljude, za vrijeme svoga hilafeta, zarad podsjećanja na dan Gadira?
Kada im je rekao:
“Zaklinjem Allahom svakog muslimana koji je čuo Resulullaha, s.a.v.a., da je na dan Gadir Homa rekao ono što je rekao, da ustane i posvjedoči šta je čuo. I nek ustanu samo oni koji su ga vidjeli!” Pa ustade trideset ashaba a među njima dvanaest učesnika Bedra, i posvjedočiše šta su čuli od njega o odredbi Gadira.”
(Kao što smo već kazali u 56. pismu )
انشΎء ه كل امرئ مسϠم سϤع رسول ه صϠى ه عϠيه ϭآله ϭسϠم، يقول يوϡ غدير خم مΎ قΎل، إاّ من رآϩ، فقϡΎ قϡΎ فشϬد بΎϤ سϤع، ϭا يقم إاَ ً ثاثوϥ فشϬدϭا بΎϤ سϤعوϩ من نص الغدير من الصحΏΎ فيϬم اثΎϨ عشر بدريΎ
To je bio maksimum onog što je mogao učiniti u takvim kritičnim okolnostima nastalim usljed ubistva Osmana, i dizanja smutnje u Basri i Siriji. Života mi moga, bio je to vrhunac pozivanja na svoje pravo tog dana, i veoma mudro u tim vremenima. Kako je samo pohvalno mjesto odabrao za dizanje gadirske odredbe iz svoga groba, oživivši je nakon što je bila gotovo sahranjena. On je – za sve one koji su se našli na Rahbi - oživio sjećanje na Poslanikovo stajanje na Gadiru, kada je prihvatio Alija za ruku i dao do znanja stotini hiljada ili više okupljenih, da je on njihov zaštitnik nakon njega.
I zbog ovoga je gadirska odredba postala najočitiji primjer mutevatir hadisa. Pa pogledaj Poslanikovu mudrost, kada je pred tolikim brojem svjedoka podigao njegovu ruku, i obrati pažnju na mudrost Zavještenika na dan Rahbe kada ih je zakleo tom zakletvom. I istinu dokazao krajnje mirno kako je to iziskivao trenutak, i potpuno dostojanstveno, što je naravno bio Imamov izbor da to učini na takav način. To je bio način na koji je on širio istinu o odredbi koja ga se ticala. On je zbilja osvještavao ljude koji su bili nemarni, na način koji nije izazivao buku niti je provocirao mržnju.
Dovoljno ti je od hadisa o njemu ono što bilježe autori Sunena o gozbi koju je priredio Resulullah, s.a.v.a., u kući svoga amidže, najuglednijeg čovjeka Mekke, na dan kada je opomenuo svoje bližnje. To je veoma dugačak i veličanstven hadis. (Naveli smo ga u 20. pismu ) Ljudi ga uvijek ubrajaju u potvrdu Poslanstva, i znakove islama, jer obuhvata i vjerovjesnikovu mudžizu hranjenja velikog broja ljudi, neznatnom količinom hrane. Pri kraju predaje stoji da je Poslanik, s.a.v.a., uzeo Alija za vrat rekavši:
“Zaista je on, moj brat, Zavještenik i moj halifa među vama, pa slušajte ga i pokoravajte mu se.” I on je mnogo puta govorio kako mu je Resulullah, s.a.v.a., rekao: “Ti si zaštitnik svakog vjernika nakon mene.” I koliko je samo puta opetovao Poslanikove riječi: “Ti si u odnosu na mene kao Harun u odnosu na Musaa, osim što nakon mene nema vjerovjesnika.” I koliko puta je govorio Poslanikove, s.a.v.a., riječi izrečene na dan Gadira: “Nisam li preči vjernicima od njih samih?” Rekoše: “Jesi.” On reče: “Kome sam ja zaštitnik, pa ovaj Ali, mu je zaštitnik.”
(Bilježi ga Ibn Ebi Asim, kao što smo objasnili predkraj 26. pisma. )
I tako veliki broj eksplicitnih iskaza koje nisu negirali, a proširio ih među vjerodostojnim autoritetima i to su sve prilike koje su mu se ukazale u tim situacijama, Mudrost savršena – ali ne koriste opomene. (Kamer, 5) I na Dan vijećanja, ispričao je i opomenuo, i nema vrline i odlike kojom se nije pozivao pred ljudima. Koliko je za svoga hilafeta govorio o nepravdama koje su mu učinjene, kazujući svoje bolne tužaljke sa minbera, čak je rekao:
“Pazite! Tako mi Boga, taj se ogrnuo njime. A doista, znao je da je položaj moj spram njega bio jednak položaju osovine u odnosu na ručni mlin. Obilje vode otječe od mene, a ptica ne može uzletjeti do mene. Stavio sam zastor spram hilafeta i držao se odijeljenim od njega. Potom sam počeo misliti da li bi trebalo napasti ili mirno trpjeti zasljepljujuću tminu patnji u kojima odrasli malaksaju, a mladi stàre, a vjernik istinski djeluje pod teretom sve dok ne susretne Boga. Našao sam da je ustrajnost u tome bila mudrija. Pa se strpih al' u oku trnje a u grlu kost. Gledao sam otimanje nasljedstva moga...”
i tako do kraja hutbe Šikšikijje. (Staza rječitosti, Govor 3. )
I koliko je govorio:
“Bože moj, tražim pomoć Tvoju protiv Kurejša i onih koji im pomažu, jer zaista raskinuše rodbinske veze moje, porekoš visoki položaj moj i ujediniše se u suprotstavljanju meni u tome što je pravo moje, pa su onda rekli: “Zakonito je da to uzmeš i zakonito je da to ostaviš.” Staza rječitosti, Govor 171.
Neko mu je rekao:
“Ti si, zaista, o sine Ebu Taliba, pohlepan za ovim.” A on mu reče: “Zapravo, Boga mi, vi ste pohlepniji, ja to tražim kao pravo svoje, dok se vi umećete između mene i njega...” Staza rječitosti, Govor 171
I rekao je:
“Boga mi, neprestano je oduzimano pravo moje od dana kada je Vjerovjesnik, s.a.v.a., umro do dana današnjeg.” Staza rječitosti, Govor 6.
I rekao je:
“Mi imamo pravo. Ako nam bude dato, dobro je. U protivnom jahat ćemo na stražnjem dijelu deve i ako se putovanje noćno oduži.” Staza rječitosti, Mudrost 22.
I napisao je u pismu svome bratu Akilu:
“Nek se Allah osveti Kurejšijama za postupak njihov prema meni. Oni su prekinuli veze rodbinske sa mnom i lišili me vlasti sina majke moje.” Staza rječitosti, Pismo 36.
I često je govorio:
“Motrio sam i uvidio da nemam pomagača nikakvog do Ehli bejta moga. Ustezao sam se zato da ih u smrt nagonim. Držao sam oči zatvorenim i pored trunja u njima. Pio uprkos gušenju u grlu. Bio sam strpljiv u suzdržavanju gnijeva u gorčini goroj od gorčine tikvice gorke.”
Staza rječitosti, Govor 26.
Jedan od njegovih prijatelja ga je upitao:
“Kako su vas ljudi vaši odbili od položaja tog, iako vi imate pravo najveće na njega?” Na to je on u odgovoru rekao: “O brate iz Benu Eseda! Uzrujan si i pričaš na način krivi. Ipak mi smo dužni zbog srodstva, a i tvoga prava da pitaš, a budući da si pitao, znaj! Što se tiče samovoljnih postupaka nad nama u tome, iako smo najviši u pogledu potomstva i najjači po srodstvu s Poslanikom Bozijim, s.a.va.! Bijaše to čin sebičan nad kojim su srca ljudi nekih bila pohlepna, dok su srca drugih bila u tome darežljiva. Presuditelj je Allah i Njemu je povratak na Danu sudnjem. A sad, pusti tu priču o haranju o kojoj povika svuda kruži.”
Staza rječitosti, Govor 161.
Rekao je Ali, a.s.:
“Gdje su oni koji su umislili da su duboko upućeni u znanje, mimo nas, lažući i čineći nepravdu nama, iako nas je Allah visoko uzdigao a njih ponizio, nas obdario a njih lišio, te nas uveo a njih istjerao. Posredstvom nas se traži uputa, i otklanja sljepilo. Doista, Imami su od Kurejša. Oni su posađeni u ovu utrobu Hašima. Drugima osim njih, nije prikladan, niti drugima osim njih, dostoji uprava.” Staza rječitosti, Govor 143
Dovoljne su ti njegove riječi u jednom od govora:
“Sve dok nije Allah uzeo Poslanika Svoga, s.a.v.a., kada se neki ljudi vratiše natrag. Skretanja su ih upropastila i pouzdaše se u podmuklosti i prevare, štovali druge osim rodbine, napustili rod za koji im je naređeno da ga vole, te pomakli zgradu s čvrsta temelja njezina i izgradili je na mjestu drugom mimo onog njezina. Oni su rudnici manjkavosti svakojakih i kapije tapkača svakog u grozotama. Oni se kreću u smetenosti i zbunjeni su u izbezumljenosti, te idu pravcem ljudi faraonovih, među onima koji su se predali svijetu ovome i oslonili se na njega ili onima koji su napustili vjeru i udaljili se od nje.”
Staza rječitosti, Govor 149
I njegove riječi u govoru održanom nakon prisege mu date od naroda, to je jedan od važnih govora u Stazi rječitosti:
“Niko u zajednici muslimana ne može se porediti s Vjerovjesnikovim Ehli bejtom. Nikada se ne može izjednačiti s njima onaj na kojega se proteže blagodat njihova. Oni su temelj vjere i stup uvjerenosti. Onaj koji je prešao granice treba im se vratiti, a zaostalom ih valja sustići. Njihova su sva svojstva kojim polažu pravo na Vilajet. Oporuka i naslijeđe pripadaju njima. Sada je pravo vraćeno vlasniku svome i stavljeno na svoje pravo mjesto.”
Staza rječitosti, Govor 2.
I drugi njegov govor u kojem se iščuđava protivnicima svojim:
“Gle čuda! I kako da se ne čudim pred pogrješkama skupina ovih u proturječnosti dokaza njihovih u vjeri svojoj. Niti slijede tragove Vjerovjesnika, niti pristaju za djelima Opunomoćenika...” Staza rječitosti, Govor 87.
2. Hazreti Zehra, selamullahi alejha, ima veoma značajna argumentiranja. Njena dva govora o tome su veoma poznata. Bodrili su članove porodice svoje da pamte te govore, kao što su ih bodrili da pamte Kur'an. U govoru svom ona riječi upućuje onima koji su zgradu s čvrsta temelja njezina prebacili i postavili je na mjesto koje nije njezino pa kaže:
“Teško njima, gdje su maknuli hilafet s nepomične planine poslanstva, s temelja vjerovjesništva i uputa, mjesta dolaska povjerljive duše koja zna istinu o svijetu i o vjeri. Znajte, doista, to je očiti gubitak. (Zumer, 15 )
Šta su mrzili kod Ebu-l-Hasana (Imam Alija)?
Tako mi Allaha mrzili su njegovu sablju, njegovu nebrigu sa smrt, veliku žestinu, strogost u borbi i u vezi sa Svetom biti Božijom. Tako mi Allaha, da su skrenuli s jasnog puta u Alijevoj vlasti, odustali od užeta vođstva koji mu je Poslanik, s.a.v.a., dao u ruke i udaljili se od prihvatanja očitog dokaza, on bi ih vratio sebi, potaknuo ih na povratak vjeri i vodio ih s lahkoćom koja ne bi nikome štetila, nikoga umorila, niti ikome dosadila i doveo bi ih na bistra, čista i obilna pojilišta čije su obale prepune, a dvije strane se ne zamućuju, pa ih vraćao site i napojene. Savjetovao bi ih tajno i javno, ne bi se ukrasio nikakvom koristi od bogatstva, niti bi uzeo udio od ovog dunjaluka, osim koliko da se utoli žeđ i ugasi glad. Suzdržljiv bi se odvojio od pohlepnika, a iskren od lažljivaca. A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili. E'araf, 96
I stigla ih je kazna za ono šta su radili. A i one među ovima koji nepravdu čine stići će kazna za ono šta čine, oni neće umaći. Zumer, 51
Dođite i poslušajte!
Kako li je vrijeme čudno!
A ako se čudiš, pa čudo su riječi njihove. Ra'd, 5
Da mi je znati u šta se pouzdaju, na koji oslonac oslanjaju, kojeg su se užeta uhvatili i na koje potomstvo su nasrnuli?
O, loša li zaštitnika i zlog li druga. Hadždž, 13
O kako je samo šejtan nevjernicima loša zamjena. Kehf, 50
Zamijenili su, tako mi Allaha, glavu za rep i greben za zadnjicu pa neka je na zemlji nos onih koji tvrde da čine dobro. Kehf, 104
Zar?!
A uistinu oni nered siju, ali ne opažaju. Bekare, 12
Teško njima!
Pa da li je ko upućuje Istini dostojniji da bude slijeđen, ili ko ne upućuje, izuzev ako bude vođen?
Pa šta vam je?
Kako rasuđujete? Junus, 35
Tako mi života, doista, smutnja je oplođena, pa pričekajte malo dok se ne porodi, pa pomuzite pehar pun svježe krvi i smrtonosnog otrova. Tada će oni nevaljali biti gubitnici. Gafir, 78
Znat će naraštaji koji dolaze posljedice onoga što su im prethodnici ostavili kao temelj. Ostavite vaš dunjaluk, umirite srca pred dolaskom smutnje i obradujte se sabljom oštrom, vlašću tiranina, nasilnika, sveobuhvatnim neredom i samovoljom tlačitelja koji će prihode vaše učiniti neznatnim i skup vaš uništiti!
O, teško vama, i kuda biste, a, dostia, mrači se pred očima vašim!
Zar da vas prisilimo na pravom putu, a vi to ne želite!” Hud, 28
(Ovaj govor bilježi Ebu Bekr Ahmed Ibn Abdu-l-Aziz Dževhari u knjizi Es-Sekifetu ve Fedek, od Muhammeda Ibn Zekerije od Muhammeda Ibn Abdu-r-Rahmana Muhlibija od Abdullaha Hamada Ibn Sulejmana od njegova oca od Abdullaha Ibn El-Hasana Ibn El-Hasana od njegove majke Fatime kćerke Imama Husejna, a.s., kao merfu' od hazreti Zehre, s.a., i bilježi ga također Imam Ebu-l-Fadl Ahmed Ibn Tahir, umro 280. godine po H., iz knjige Belagati-n-nisa' na stranici 23 od Haruna Ibn Muslima Ibn Sa'dana od Hasana ibn Ulvana od Atijje Avfija, koji je ovaj govor prenio od Abdullaha Ibn El-Hasana Ibn El-Hasana od njegove majke Fatime kćerke Imama Husejna od njenje nane hazreti Zehre, s.a., a naši prijatelji ovaj govor bilježe od Suvejd bin Gufleta Ibn Avsedže Dža'fija od hazreti Zehre, s.a. Taberi ga bilježi u knjizi Ihtidžadž, Medžlisi u Biharu-l-envaru, i prenosi ga određeni broj pouzdanih i provjerenih prenosilaca hadisa )
Ovo je primjer iz govora Ehli bejta čistog u vezi sa ovom temom, a ostalo možeš usporediti sa ovim što je navedeno.
Selam
- Š -
Pismo 103 (pitanje)
12. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.
Raspitivanje o Imamovoj argumentaciji i argumentiranju njegovih prijatelja Kada je Imam to činio? Kada su to činili njegovi prijatelji? Obavjestite nas malo o tome.
Selam
- S -
11. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.
1. Spriječenost Imama, a.s., da se pozove na to na dan Sakife.
2. Ukazivanje na njegovo pozivanje i pozivanje njegovih prijatelja i pored postojanja prepreka.
1. Svi ljudi znaju da Imam i njegovi prijatelji iz Beni Hašima i drugi, nisu prisustvovali prisegi niti su došli na Sekifu. Bili su po strani i od Sekife i svega što se na njoj izdešavalo. Svi su bili pogođeni velikom nesrećom preseljenja Resulullaha, s.a.v.a., i zauzeti obavljanjem obaveznih radnji oko njegovog opremanja. Ništa drugo ih se nije ticalo. Još uvijek plemenito tijelo Poslanika, s.a.v.a., nije bilo spušteno u mezar a Sekifljani su odradili svoje, utvrdivši ugovore i prisege, bili su posve predostrožni, dogovorili su se da nikakvo djelo niti riječ ne smije poremeti njihovu prisegu, niti nanijeti udarac njihovom dogovoru, niti općenito među njima unijeti pometnju.
Dakle Imam nije uopće bio na Sakifi, niti je prisustvovao davanju prisege Siddiku da bi mogao da se poziva na bilo šta. I kako je bilo moguće i njemu i drugima da se pozivaju na bilo šta nakon gotovog posla po pitanju prisege, jer ljudi od utjecaja u tom pitanju postupili su s oprezom a moćnici nisu štedili strogost.
Da li je danas u naše vrijeme moguće da se pojedinci suoče s ljudima u čijim rukama je vlast s onim što im može ugroziti tu vlast? Da li bi uopće dozvolili takav pokušaj.
Nipošto, nipošto!
E pa sad samo usporedi prošlost sa sadašnjim vremenom, ljudi kao ljudi, vrijeme kao vrijeme. S tim da Ali, a.s., tada u pozivanju na svoje pravo nije vidio nikakvog drugog učinka do li smutnje, zbog čega se odrekao svoga prava u takvim okolnostima, jer strijepio je za muslimansko društvo i riječ tevhida. Kao što smo već ranije objasnili, rekavši da se tada Imam Ali našao u poziciji u kakvoj se niko nije zatekao. S njegove dvije strane stajale su dvije važne stvari. S jedne bijaše hilafet uz odredbe i oporuku koji su ga k tome pozivali i pokretali ga, na način da je u srcu krv provirala a jetra se parala. A s druge strane smutnja koja hara i budi bojazan od plavljenja arabijskog poluotoka, vraćanja arapa starim putevima i čupanja islama iz korijena. Smutnja koja ga je plašila licemjerima iz Medine, koji su navikli na licemjerje, i beduinima koji su se nalazili oko njih a koji su u skladu sa kur'anskim tekstom licemjeri, štaviše, do te mjere ogrezli u licemjerju da ne znaju za Božije zakone i granice koje je Uzvišeni spustio Resulullahu. Njihova pomama je postala jaka odmah nakon smrti Resulullaha a muslimani nakon toga bijahu poput pokislog stada ovaca na zimskoj studeni okruženog vukovima i zvijerima. Musejlema lažov, Taliha ibn Huvejlid prevarant, Sedžah binti Haris spletkaroš i njihovi zabludjeli prijatelji, bijahu združili snage u nastojanju da unište i pometu islam. Rimljani, carevi i kraljevi i drugi bijahu u iščekivanju pogodne prilike protiv muslimana te mnogi drugi vojni faktori ispunjeni zlobom prema Muhammedu, s.a.v.a., njegovom Ehli bejtu i ashabima, bili su nestrpljivi i napeti u želji da unište riječ islama da ga iščupaju iz korijena.
U tom nastojanju polet ih je ispunio, bijahu nestrpljivi i užurbani. Vidjeli su da je situacija išla njima na ruku, smrću Resulullaha, s.a.v.a., dobili su pravu priliku. Priliku koju nisu željeli propustiti. Htjeli su iskoristiti trenutnu anarhiju prije nego li islam dođe sebi i povrati svoju moć i red.
Dakle, Ali, a.s., se našao između ove dvije odveć važne stvari. Bilo je prirodno za njega da žrtvuje svoje pravo zarad života muslimana.
(Ali, a.s., je to jasno i dao do znanja u pismu kojeg šalje Egipćanima po Maliku Aštaru, kada ga je postavio za njihovog upravitelja. U pismu kaže: “A sad! Allah Uzvišeni je poslao Muhammeda, s.a.v.a., kao opominjatelja svjetovima svim i svjedoka za poslanike sve. Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.a., preselio, muslimani su se sporili o tome poslije njega. Boga mi, nikada mi se nije činilo i nikada nisam pomišljao da će Arapi poslije njega, s.a.v.a., oteti to od pripadnika njegovog Ehli bejta čistog, niti da će to oteti meni poslije njega. Ali iznenada opazih ljude kako okružuju čovjeka, dajući mu prisegu.
Ustezah zato ruku svoju sve dok ne uvidjeh da se ljudi mnogi odvraćaju od islama, pozivajući na uništenje vjere Muhammeda, s.a.v.a.! Pobojah se tad da će, ako ne pomognem islam i sljedbenike njegove, te ako se u njemu pojavi pukotina ili razaranje, time biti nesreća veća za mene nego li je to gubitak vlasti vaše koja je, u svakom pogledu, kratkotrajna, poslije čega sve prolazi kao što prolazi ono što se pričinjava ili kao što se rasprše oblaci. Zato u zbivanjima ovim ustajem, sve dok laž ne bude razorena i uništena, te dok vjera ne dosegne mir i sigurnost.
Boga mi, da sam se sam susreo s njima i da su oni bili tako brojni da bi prekrili svu Zemlju do kraja, ne bih bio zabrinut ili smeten. Siguran sam u sebi i imam uvjerenje čvrsto od Gospodara svog da su oni u zabludi, dok sam ja upućen. Pun sam nade i očekivanja susreta s Bogom i dobivanja dobre nagrade Njegove. Ali, zabrinut sam da upravu nad zajednicom ovom ne preuzmu slaboumni i razvratni ljudi njezini, pa učine da imetak Božiji kola među njima i da robove Njegove pretvore u robove svoje, da se bore protiv čestitih, i da se udruže s pokvarenim. Među njima je doista i onaj koji je pio ono što vam je zabranjeno i koji je bičevan kaznom određenom u islamu. A među njima je i onaj koji nije primio islam sve dok preko islama nije osigurao dobit neku. Da to nije bilo tako, ne bih ustrajavao na odvraćanju vašem od njih, ukoravanju vašem, okupljanju vašem, pokretanju vašem i podsticanju vašem, već bih vas ostavio da ste odbili i pokazali slabost.
Zar ne vidite da se sužavaju granice zemalja vaših, da su osvojena naseljena područja vaša, oteta imanja vaša i napadnuti krajevi vaši! Allah vam se smilovao! Krenite u borbu protiv neprijatelja svog i ne težite zemlji pa da se suočite s tlačenjem i da trpite poniženja i da vam sudbina bude najgora. Ratnik doista mora bdjeti bez prestanka, jer ako on spava - neprijatelj ne spava!
Selam!” (Staza rječitosti, Pismo 62) )
Međutim, nije odbacio čuvanje svoga prava na hilafet i pozivanje na njega pred onim ljudima koji su mu to pravo uzurpirali, i to na način kojim neće naškoditi muslimanima niti izazvati razdor među njima niti ohrabriti njihove neprijatelje. Zato se povukao u svoju kuću dok ga nisu silom iz nje izveli, bez borbe. Da je pohitao prema njima, njegov dokaz ne bi bio potpun, niti bi za njegove sljedbenike ostalo argumenta, već je u svome postupku dobio i očuvanje vjere i sačuvanost svoga prava na hilafet musimanima.
Kada je vidio da je očuvanje islama i odbijanje neprijatelja vjere tih dana sagledano u mirnom pristupu, on je odabrao pomirenje. Dao je prioritet mirnom pristupu prema onima koji su upleteni u ovo pitanje, zarad očuvanja ummeta, zbog predostrožnosti prema narodu, imajući obzira prema vjeri, dajući prednost onom svijetu nad prolaznim svijetom, i zbog šerijatske i racionalne obaveznosti davanja prioriteta važnijoj stvari.
Prilike tog vremena nisu trpile potezanje sablje niti argumentiranu prepirku.
2. I pored toga, on, njegova djeca, učeni prijatelji, mudro su postupali u spominjanju oporuke i širenju jasnih odredbi, što je dobro poznato istraživačima. Selam
- Š -
10. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.
Zašto se Imam na dan Sakife nije pozvao na odredbu i oporuku o hilafetu?
Ukazala se prava istina, hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Ostala je samo još jedna nejasna stvar čija je obavijest skrivena. Spominjem ti je zarad otklanjanja zastora i razjašnjenja njene tajne. Riječ je o tome da se Imam na dan Sakife nije pozvao Siddiku i onima koji su mu dali prisegu, ni na jednu odredbu o hilafetu niti oporuku kojih se vi držite. Pa zar vi bolje od njega poznajete smisao toga? Selam
- S -
8. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.
1. Sagovornik je izišao iz teme
2. Odgovor na molbu
1. Poštovani priznali ste njihovo uplitanje u tim poznatim slučajevima u narav odredbe, i na taj način, hvala Allahu, potvrdili naše riječi. Što se pak njihove dobre namjere tiče i davanja prednosti općim interesima i njihovog traženja onog što je najbolje za ummet, najprioritetnije za narod, najprimerenije za veličinu islama, to, kao što i sami znate izlazi iz okvira našeg razgovora.
2. U svom posljednjem pismu tražili ste da iz vjerodostojnih hadisa opširno navedem slučajeve vezane za Alija a koji se ne dotiču Imameta, od stvari u kojima se nisu pokorili, niti obratili pažnju na njih. Ti si predvodnik znanja o hadisu u našem savremenom dobu, čije si rasutosti objedinio i uložio mnogo napora u rješavanju pojedinosti, i ko može čak i pomisliti da vi ne znate podrobnosti onog što smo mi takstavino iznijeli. I ko je taj što sebe vidi prečim od vas u shvatanju suštine onoga na što smo aludirali. Pa zar ti je iko ravan i zar se može s tobom natjecati u hadisima. Nipošto. Međutim stvar je kao što je neko rekao: Koliko ih ima što pitaju o onome o čemu imaju znanje.
Zaista vi znate da je veliki broj ashaba mrzio Alija i bio neprijateljski raspoložen prema njemu. Od njega su se udaljavali i uznemiravali ga. Grdili ga i nanosili mu nepravdu, spletkarili i borili se protiv njega. Protiv njega i njegovog Ehli bejta su isukali svoje sablje. Što je neporeciva povjesna istina prenijeta u vijestima od prethodnika.
Allahov Poslanik, s.a.v.a., je između ostaloga rekao:
“Ko se pokori meni, pokorio se Allahu, ko mene naljuti, naljutio je Allaha, ko se pokori Aliju pa pokorio se meni, ko naljuti Alija pa naljutio je mene.”
“Ko se odvoji od mene, odvojio se od Allaha, o Ali ko se odvoji od tebe, pa odvojio se od mene.”
“O Ali, ti si velikodostojnik na Ovom svijetu i velikodostojnik na Onom svijetu. Tvoj prijatelj je moj prijatelj, a moj prijatelj je Allahov prijatelj. Tvoj neprijtelj je moj neprijatelj a moj neprijatelj je Allahov neprijatelj. Teško onom ko te bude nakon mene mrzio.”
“Ko proklinje Alija, pa on proklinje mene, a ko proklinje mene pa proklinje Allaha.”
“Ko uznemiri Alija uznemirio je mene, ko uznemiri mene pa on je uznemirio Allaha.”
“Ko voli Alija pa on voli mene, a ko mrzi Alija pa on mrzi mene.”
“O Ali voli te samo vjernik, a mrzi te samo licemjer.”
“Allahu moj, budi prijatelj onome ko mu bude prijatelj i budi neprijatelj onome ko mu bude neprijatelj, pomozi onog ko mu pomogne, i napusti onog ko njega napusti.”
Jednom je uputio pogled prema Aliju, Fatimi, Hasanu i Husejnu i kazao je: “Ja sam u ratu protiv onih koji ratuju protiv vas, a u miru s onima koji su u miru sa vama.”
Kada ih je prekrio pokrivačem rekao je: “Ja sam u ratu s onima koji ratuju protiv njih, a u miru s onima koji su u miru s njima, neprijatelj sam njihovim neprijateljima.”
I mnoštvo drugih predaja poput ovih u skladu sa kojima veliki broj ashaba uopće nije postupao. Šta više postupali su suprotno od njih, predavši se svojim strastima i zalažući se za svoje ciljeve.
Pametni ljudi su svjesni činjenice da ostali zabilježeni hadisi o vrlinama Alija, a.s., - a oni prelaze stotine – su poput nedvosmislenih odredbi o strogoj obavezi bivanja njegovim prijateljem, a zabranjenosti gajenja neprijateljstva prema njemu, usljed toga što svaki pojedinačni hadis aludira na njegovu veličinu i značaj, i istaknutost njegovog položaja kod Allaha i Njegovog Poslanika.
Znatan dio toga smo iznijeli u pismima koja smo do sada razmijenili, a ono što nismo naveli je mnogostruko brojnije.
A vi to Allahu Svevišnjem hvala, obuhvatate svojim znanjem i sagledavate svojim shvatanjem. I da li ste u svemu tome našli išta što potvrđuje spletkarenja i ratovanja protiv njega, ili blagonaklono gleda na njihova uznemiravanja, mržnju i neprijateljstvo? Ili nešto što ide ukorak sa njihovim gaženjem njegovog prava i činjenja nasilje protiv njega, ili pak proklinjanja sa minbera, praksom koja je učinjena sunnetom hatiba, petkom i bajramima. Naravno da niste. Već je stvar u tome da oni koji su se na takav način odnosili prema njemu, nisu imali straha od toga i pored brojnosti tih hadisa i činjenice da su isti mutevatir. Ništa od toga im nije moglo biti prepreka na putu činjenja svega onog što je iziskivala njihova politika. Znali su oni da je on Poslanikov brat, njegov opunomoćenik i nasljednik, i povjerenik, i velikodostojnik njegovog Ehli bejta, i Harun njegovog ummeta, i dio njegove džigerice i otac njegovog potomstva, i prvi islamom, i najiskreniji imanom, i najučeniji od svih, i da je od svih najviše učinio, i da je imao najviše milosrdnosti, i da je od svih najuvjereniji bio, i od svih najviše truda ulagao, i da je od svih najbolje postupao u teškoćama, i da od svih ima najviše vrlina, i da ima najplemenitiju prošlost, i da je najviše brinuo o islamu i da je bio najbliži Resulullahu, i da mu je bio najsličniji od svih po ponašanju, ćudi i vladanju. I da mu je najsličniji po djelima, riječima i šutnji.
Međutim, lični interesi kod njih bijahu ispred svakog drugog argumenta.
I šta nakon toga ima biti čudno da se ne pokore i da i pored odredbe na Gadiru daju prednost svome mišljenju u vezi sa Imametom. Zar je odredba na Gadiru išta drugo do li jedan od stotine hadisa kojeg su interpretirali? Dajući prednost svojim mišljenjima, i prioritet svojim interesima. A Allahov Poslanik je rekao:
“Zaista među vama ostavljam nešto čega ako se budete čvrsto držali nećete zalutati. Allahovu knjigu i moj Ehli bejt.”
“Zaista je primjer moga Ehli bejta među vama poput Nuhove lađe, ko se na nju ukrca spašen je, a ko je napusti utopljen je. I saista je primjer moga Ehli bejta među vama poput kapije milosti kod Beni Israila, ko na nju uđe oprošteno mu je.”
“Zvijezde su sigurnost za stanovnike zemlje od utapanja, a moj Ehli bejt je sigurnost za moj ummet od raskola. I kada protiv njih istupi jedno arapsko pleme, međusobno će se razići i postat će Iblisova stranka.”
I tako do kraja onoga što je prenijeto u ovom kontekstu u vjerodostojnim hadisima kojima se ni u čemu nisu pokorili. Selam
- Š -
5. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.
1. Oni su u tim slučajevima prednost davali zajedničkim interesima
2. Traženje ostalih slučajeva
1. Obdareni mudrošću ne sumnjaju u njihove dobre namjere, i davanje prednosti zajedničkih interesa u svim tim slučajevima. Oni su uvijek razmišljali o tome šta je najbolje za ummet, najprioritetnije za narod najprimerenije za veličinu islama. Dakle oni nemaju grijeha u tome što su učinili, bez obzira da li su se pokorili odredbi ili koristili svoj vlastiti sud o tome.
2. Bili smo vas zadužili da budete isrcrpni u slučajevima i vi ste iznijeli ono što ste iznijeli, zatim ste kazali da o Imamima i Ehli bejtu postoje odredbe, mimo odredbi o hilafetu, u skladu sa kojima naši prethodnici nisu postupili. Kamo sreće da ste ih opširno iznijeli i da mi nismo imali potrebe to tražiti od vas. Selam
- S -
3. rebiu-s-sani, 1330. godine po H
1. Pregršt primjera
2. Ukazivanje na druge slučajeve
1. Dovoljan ti je mirovni ugovor na Hudejbiji, zatim ratni plijen Hunejna, uzimanje otkupnine za zarobljenika na Bedru, te Poslanikova naredba da se zakolju neke deve kada ih je zadesila glad na Tebuku. Neki njihovi potezi na dan Uhuda i na brežuljku. I onaj dan kada je Ebu Hurejre pozvao pokazujući prema svakom ko sretne Allaha sa tevhidom, i dan kada je onaj licemjer obavljao namaz, i dan prigovaranja zbog milostinje i njihovo iskanje sa grđenjem, i interpretacija ajeta o humsu i zekatu, i ajeta o dvije mut'e, i ajeta o tri talaka, i izvrtanje sunneta o nafilama mjeseca ramazana, njihovom obliku i broju. Zatim način učenja ezana, broj tekbira na dženazi-namazu i druge stvari za koje nema prostora da budu iznesene, poput protivljenja u vezi sa Hatib Ibn Belte'atom. Protivljenja onome šta je Poslanik, s.a.v.a., uradio na mekami Ibrahimu. I poput dodavanja kuća jedne skupine muslima džamiji, ili izricanja kazne protiv Jemenaca za davanje krvarine Ebu Haraša El-Hezelija, i protjerivanje Nasr Ibn El-Hadžadž Es-Selmija, i izvršenje kazne nad Džu'detom Ibn Selimom, (Pogledaj Tabekat od Ibn Sa'da u biografiji Omera, naići ćeš da je bez svjedoka i tužitelja izvršio kaznu nad Džu'detom, zbog papira na kojem je bilo nekoliko stihova nepoznatog autora, a koji su aludirali na to da je on počino blud. ) određivanje poreza za Sevad u Iraku, način regulisanja džizje, i prisega šuri na poznati način, zatim noćno patroliranje, dnevno uhođenje, jadikovanje zbog farzova i bezbroj drugih slučajeva u kojima su prednost dali moći i položaju i općim interesima, a čemu smo posvetili opširno poglavlje u knjizi Sebilu-l-mu'minin. (Ukoliko ne nađeš ovu knjigu, obrati se knjizi El-Fusulu el-muhimmeh jer u njoj ćeš naći ono što nema u drugim knjigama. U njoj smo napisali posebno poglavlje o interpretatorima to je 8. poglavlje od 44 – 130. stranice u drugom izdanju. Tu su ove stvari opširno navedene.)
2. Isto tako tu su i druge odredbe u vezi sa Alijem i čistim Ehli bejtom, mimo odredbi o hilafetu, u skladu sa kojima također nisu postupili, već su postupili suprotno njima, što je poznato onima koji se bave istraživanjem. I nema mjesta čuđenju nakon svega toga što su interpretirali i odredbu o hilafetu i zar je to drugačije od bilo koje druge odredbe koju su izvrnuli i dali prednost postupku u skladu sa ličnim nahođenjima zapostavivši pokoravanje odredbi. Selam
- Š -
30. rebu-l-evvel, 1330. godine po H.
Traženje svih slučajeva
Iznesite nam i ostale slučajeve i ne propustite ništa, jer bih morao ponovo od vas tražiti, bez obzira što to zahtjeva dosta prostora. Selam
- S -
29. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.
Odbijanje opravdanja
Istinsko značenje imperativa je obaveznost. Um u imperativu ne shvata ništa drugo osim obaveznosti. Iz imperativa poželjnost (istihbab) jedino može biti shvaćena iz posebnog konteksta, međutim u ovom slučaju nema nikakvog konteksta iz kojeg bi bila shvaćena poželjnost. Šta više, ovdje nam govorna situacija, tojest kontekst potvrđuje želju istinskog značenja, sagledanu u obaveznosti. Zato dobro pogledaj u ove hadise i shvatit ćeš da je stvar onakva kako smo rekli.
Dovoljne su ti Poslanikove riječi: “Zaista on i njegovi prijatelji uče Kur'an ali im to učenje ne prelazi dalje od grla, izlijeću iz vjere, kao što strijela izlijeće iz luka, a ne vraćaju se u nju kao što se strijela ne vraća u luk. Pa ubijajte ih oni su najgori ljudi” Te riječi: “Da je ubijen ne bi se u mome ummetu razišla u mišljenju ni dva čovjeka.” Zaista ovakve riječi i slične njima, bivaju izgovorene samo u situaciji kada se ubijanje čini obaveznim i kada se na to sa žestinom bodri.
Ukoliko se obratiš hadisu u Ahmedovom Sunenu, vidjet ćeš da se imperativ da čovjek bude ubijen posebno kazuje Ebu Bekru, zatim posebno Omeru, pa kako i pored toga da bude riječ o vadžibu-kifai, tojest o kolektivnoj obavezi?!
S tim da se u hadisima jasno ukazuje na činjenicu da se njih dvojica nisu suzdržala od toga da ga ubiju osim zato što im je bilo nelagodno ubiti ga u stanju dok je skrušeno obavljao namaz, ni zbog čega drugog. Dakle, nije im godilo ono što je godilo Poslaniku, s.a.v.a., i nisu dali prioritet njegovom imperativu da ga ubiju. Ovaj slučaj, kao što i sam vidiš, spada u primjere davanje prednosti vlastitom nahođenju nad pokoravanjem Poslanikovoj odredbi. Selam
- Š -
26. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.
Opravdanje za neubijanje otpadnika
Možda su njih dvojica, r.a., shvatila da je mustehab ubiti ga. S tim da su naredbu primili kao poželjnu a ne kao obaveznu stvar, zato ga nisu ni ubili. Ili su pretpostavili da je njegovo ubijanje vadžibe-kifai, tojest kolektivna obaveza, zato ga nisu ni učinili, oslonivši se na druge ashabe. Jer među ashabima je bio neko, ko će to obaviti, pa kada su se vratili nisu se pribojavali toga da njegovim bijegom posao neće biti obavljen. Jer njih dvojica ga nisu upoznala sa situacijom. Selam
25. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.
Poslanikova naredba da ubiju otpadnika
Za to ti je dovoljno ono što prenose istaknuti alimi ummeta i predvodnici čuvara predaja. Imam Ahmed Ibn Hanbel u svome Musnedu, 3/15 u hadisu od Ebu Se'ida El-Hudrija kaže:
“Ebu Bekr je došao Resulullahu i rekao mu: ‘O Allahov Poslaniče, prošao sam tom i tom dolinom, i vidio sam čovjeka kako skrušeno i lijepo klanja.‘ Poslanik mu reče: ‘Idi i ubij ga.‘ Kaže: “I otišao je Ebu Bekr do njega. Kada ga je vidio u tom stanju, osjećao je nelagodu na pomisao da ga ubije. Pa se vratio. Poslanik je tada rekao Omeru: ‘Idi i ubij ga.‘ Pa je otišao Omer i zatekao ga u stanju u kojem ga je vidio Ebu Bekr. Kaže: Pa mu bješe nelagodno da ga ubije. Pa se vrati. Rekavši: ‘O Allahov Poslaniče, vidio sam ga kako skrušeno klanja pa mi je bilo nelagodno ubiti ga.‘ Poslanik reče: ‘O Ali, idi i ubij ga.‘ Kaže: Ode Ali, ali ga nije vidio, pa se vrati rekavši: ‘O Allahov Poslaniče, nisam ga vidio.‘ Poslanik reče: ‘Zaista on i njegovi prijatelji uče Kur'an ali im to učenje ne prelazi dalje od grla, izlijeću iz vjere, kao što strijela izlijeće iz luka, a ne vraćaju se u nju kao što se strijela ne vraća u luk. Pa ubijajte ih oni su najgori ljudi...‘”
إن هذا وأصحابه يقرأون القرآن لا يجاوز تراقيهم، يمرقون من الدين كما يمرق السهم من الرمية ثم لايعودون فيه حتى يعود السهم من فوقه، فاقتلوهم هم شر البرية
Ebu Ja'la u svome Musnedu bilježi od Enesa – kao u biografiji Zu-s-Sedijje u Isabetu od Ibn Hadžera:
“U Poslanikovo, s.a.v.a., vrijeme, bijaše čovjek čijem smo se ibadetu i idžtihadu divili. Pa smo ga spomenuli Resulullahu, s.a.v.a., po imenu, ali nije ga poznavao. Pa smo ga počeli opisivati ali ga nije poznao. I dok smo mi o njemu govorili kad se on pojavi. Rekosmo: “Evo to je on.” Poslanik reče: “Zaista mi govorite o čovjeku, na čijem licu je šejtanski znak.” Pa im priđe, stade naspram njih ali ih nije poselamio. Pa mu se obrati Resulullah: “Allahom te zaklinjem, nisi li pomislio stavši pred ovaj skup, da ovdje od tebe nema vrijednijeg i boljeg čovjeka?” Reče: “Allaha mi jesam.” Zatim uđe da obavi namaz. Tada je Resulullah rekao: “Ko će ubiti tog čovjeka?” Pa reče Ebu Bekr: “Ja!” Ušao je za njim, pa ga zateče kako klanja te reče: “Subhanallah, da ubijem čovjeka koji klanja!” Te iziđe. Tad reče Resulullah: “Šta si uradio?” Reče: “Bilo mi je nelagodno ubiti ga dok klanja, jer ti si zabranio da se ubijaju klanjači.” Poslanik upita: “Ko će ubiti tog čovjeka?” Omer reče: “Ja ću!” Pa uđe i zateče ga spuštenog čela. Omer izusti: “Ebu Bekr je bolji od mene.” Pa iziđe. Pa mu reče Vjerovjesnik: “Šta se desilo?” Reče: “Zatekoh ga kako je svoje čelo zarad Allaha položio, pa mi bi nelagodno da ga ubijem.” Pa reče Poslanik: “Ko će ubiti tog čovjeka?” Ali reče: “Ja.” Poslanik reče: “Hoćeš ako ga zatekneš!” On je ušao, te vidje da je izišao, pa se vrati Resulullahu. Poslanik reče: “Šta se desilo: “Već je izišao.” Poslanik reče: “Da je ubijen ne bi se u mome ummetu razišla u mišljenju ni dva čovjeka...”
كان في عهد رسول الله رجل يعجبنا تعبده واجتهاده، وقد ذكرنا ذلك لرسول الله صلى الله عليه وآله وسلم، باسمه فلم يعرفه، فوصفناه بصفته فلم يعرفه، فبينا نحن نذكره اذ طلع الرجل، قلنا: هو هذا؛ قال: إنكم لتخبروني عن رجل إن في وجهه لسفعة من الشيطان، فأقبل حتى وقف عليهم ولم يسلم، فقال له رسول الله صلى الله عليه وآله وسلم: أنشدك الله هل قتل حين وقفت على المجلس: ما في القوم أحد أفضل مني أو خير مني؟ قال: اللهم نعم، ثم دخل يصلي، فقال رسول الله صلى الله عله وآله وسلم: من يقتل الرجل؟ فقال أبو بكر: أنا، فدخل عليه فوجده يصلي، فقال: سبحان الله، أقتل رجلاً يصلي، فخرج فقال رسول الله صلى الله عليه وسلم: ما فعلت؟ قال: كرهت أن أقتله وهو يصلي، وأنت نهيت عن قتل المصلين، قال: من يقتل الرجل؟ قال عمر؟ أنا، فدخل فوجده واضعاً جبهته، فقال عمر: أبو بكر أفضل مني، فخرج، فقال له النبي صلى الله عليه وآله وسلم: مهيم؟ قال: وجدته واضعاً جبهته لله، فكرهت أن أقتله، فقال: من يقتل الرجل؟ فقال علي؟ أنا، فقال: أنت إن أدركته، فدخل عليه، فوجده خرج، فرجع الى رسول الله صلى الله عليه وآله وسلم، فقال: ميهم؟ قال: وجدته قد خرج، قال: لو قتل ما اختلف من أمتي رجلان
Hafiz Muhammed Ibn Musa Širazi u svojoj knjizi koju je sastavaio na temelju tefsira Ja'kub Ibn Sufjana, Makatil Ibn Sulejmana, Jusufa Katana, Kasima Ibn Selama, Makatil Ibn Hajjana, Ali Ibn Harba, Seddija, Mudžahida, Katade, Veki'a, Ibn Džeriha, bilježi predaju koju grupa pouzdanih alima poput Šehabuddina Ahmeda, poznatog kao Ibn Abdu-r-Rabbih Andalusi, prenosi kao mursel, jer je neosporna stvar, pri kraju govora o ljudima koji slijede svoje strasti u Akdu-l-feridu u prvom svesku. Pri kraju onoga što prenosi o ovom događaju piše: “Zaista je Vjerovjesnik, s.a.v.a., kazao:
“Zbilja je ovo prvi rog koji se pojavio u mome umetu, da ste ga ubili nakon njega se ne bi ni dvojica međusobno sporila. Zaista su se Benu israelćani podijelili na 72 skupine a ovaj će se ummet razdijeliti na 73 skupine, sve će osim jedne biti u Vatri...”
أن النبي صلى الله عليه وآله وسلم، قال: إن هذا لأول قرن يطلع في أمتي، لو قتلتموه ما اختلف بعده اثنان، إن بني اسرائيل افترقت اثنتين وسبعين فرقة، وإن هذه الأمة ستفترق ثلاثاً وسبعين فرقة كلها في النار إلا فرقة
Slično ovome bilježe autori Sunena od Alija, a.s., da je rekao:
“Došli su ljudi, Kurejšije, kod Poslanika i rekli mu: “Muhammede, mi smo tvoje komšije i saveznici. Jedan broj naših robova došli su k tebi, a ne privlači ih ni vjera ni fikh, već su pobjegli od naših njiva i imovine. Vrati nam ih.” Poslanik reče Ebu Bekru: “Šta ti kažeš?” On reče: “Istinu govore oni su tvoje komšije.” Tad se promjeni Poslanikovo, s.a.v.a., lice. Zatim reče Omeru: “Šta ti kažeš?” On reče: “Istinu govore, oni su tvoje komšije i saveznici.” Pa se promijeni Poslanikovo, s.a.v.a., lice. Pa reče: “O Kurejšije, tako mi Allaha, poslat će vam Allah čovjeka čije je On srce ispitao u vjerovanju, i zarad vjere će se boriti protiv vas.” Upita Ebu Bekr: “Jesam li ja, o Resulallah?” Reče: “Ne.” Omer upita: “Jesam li ja, o Resulallah?” Reče: “Ne, već onaj koji krpi sandale. A bijaše dao Aliju da mu zakrpi sandale.”
(Poput Imam Ahmeda u Musnedu 1/155, i Seida Ibn Mensura u Sunenu, i Ibn Džerira u Tahzibu-l-asaru i Sahihu. Od njih ga prenosi El-Muteki El-Hindi u Kenzu-l-ummalu, 6/396. )
جاء النبي أناس من قريش فقالوا: يا محمد إنا جيرانك وحلفاؤك، وإن ناساً من عبيدنا قد أتوك ليس بهم رغبة في الدين ولا رغبة في الفقه، إنما فروا من ضياعنا وأموالنا فارددهم الينا، فقال لأبي بكر: ما تقول؟ قال: صدقوا إنهم جيرانك: قال: فتغير وجه النبي صلى الله عليه وآله وسلم، ثم قال لعمرك ما تقول؟ قال: صدقوا إنهم لجيرانك وحلفاؤك، فتغير وجه النبي صلى الله عليه وآله وسلم، فقال: يا معشر قريش، والله ليبعثن الله عليكم رجلاً قد امتحن الله قلبه بالايمان فيضربكم على الدين، فقال أبو بكر: أنا يا رسول الله، قال: لا، قال عمر: أنا يا رسول الله؛ قال: لا، ولكنه الذي يخصف النعل، وكان أعطى علياً نعله يخصفها
Selamun alejkum.
23. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.
Traženje ostalih slučajeva
Odužili smo govor u vezi sa Usaminom vojskom, kao što smo ga odužili o nesretnom četvrtku, dotle da je razlučen jasan od nejasnog govora, i svanuo je dan onima koji imaju oči. Zato reci nam i o drugim slučajevima osim ova dva.
Selam
22. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.
1. Njihovi izgovori ne negiraju ono što smo kazali.
2. Hadis koji smo naveli od Šehristanija je musned hadis.
1. Priznali ste – Allah vas sačuvao – njihovo odlaganje polaska Usamine vojske, i njihovo odugovlačenje u Džurfu sve to vrijeme i pored toga što im je bilo naređeno da što prije pođu.
I priznali ste njihovo negodovanje povodom postavljanja Usame za vojskovođu, iako su odredbu njegovog postavljanja za vojskovođu, slušali riječima (Poslanika) i gledali (njegovim) djelima.
I priznali ste da su insistirali kod Ebu Bekra da ga smijeni i to nakon Poslanikove ljutnje zbog njihovog negodovanja povodom njegovog postavljanja za emira. Zbog čega je i pored groznice, uvijene glave i umotan izišao iz kuće koreći ih u obraćanju sa minbera, za što ste sami kazali da je historijski događaj, rekavši im da je Usame dostojan da bude vojskovođa.
I priznali ste da su tražili od halife da otkaže slanje vojske koju je opremio Poslanik, svojom rukom zavezavši bajrak, i pored toga što prenose koliki je značaj tome pridavao Poslanik, i znali su za njegovu potpunu zaokupljenost da što brže krene, i uzastopne odredbe o obaveznosti toga.
I priznali ste izostajanje nekih koje je Poslanik uvrstio u tu vojsku, i naredio im da budu pod Usaminom komandom.
Sve ste ovo priznali, na način kako o tome bilježe historičari, i u čiju se ispravnost slažu muhadisi i povjesničari, rekavši da imaju opravadanje u takvim postupcima.
Iz vaših opravdanja navedenih u vezi sa njihovim postupcima da se zaključiti da su oni prioritet dali interesima islama koji su rezultat njihovog sagledavanja situacije a ne onome na što su ih obavezivale Poslanikove odredbe. Ni mi o tome nismo ništa drugo tvrdili. Drugim riječima, tema našeg razgovora je da li su se oni pokoravali svim odredbama ili ne. Vi ste prednost dali prvoj a mi drugoj opciji. A vaše priznanje da se nisu pokoravali u ovim stvarima potvrđuje ono čemu smo mi dali prednost. Pitanje da li su ti istupi opravdani ili ne izlazi iz okvira ove rasprave, što je evidentno.
Budući da je kod vas ustanovljeno kako su oni slijedili interese islama koje su gledali iz svoje perspektive i sa svoga gledišta po pitanju Usamine vojske na uštrb pokoravanja onome što iziskuju Poslanikove odredbe, pa zašto ne kažete da su oni po pitanju hilafeta nakon Vjerovjesnika, s.a.v.a., prioritet dali svojim sagledavanjima islamskih interesa, a ne Poslanikovim odredbama na Gadiru i drugim prilikama.
Za one koji su prigovarali zbog Usaminom postavljanja za vojskovođu, navodite opravdanje koje dovodite u vezu sa njegovom mladošću i njihovom srednjovječnošću i starošću. Rekli ste da je u prirodi srednjovječnih i starih ljudi da se sustežu spustiti glavu pred mladima, nije im u prirodi da se povinuju naređenjima mlađih. Pa zašto ovo isto ne kazati za one koji se nisu pokorili odredbama Gadira, koji sadrže postavljanje Alija za predvodnika, koji bijaše mlad naspram srednjovječnosti i starosti ashaba. Oni su ga smatrali mladim onog dana kada je Poslanik preselio, kao što su Usamu smatrali mladim onog dana kada ga je Poslanik odredio da im bude vojskovođa. Gdje je hilafet a gdje zapovjedanje vojskom?!
Kada su po prirodi takvi da im se ne da pokoriti mlađem od sebe u vojsci, pa prioritetnije je da se ne pokore mlađem od sebe cio jedan život u svim svjetovnim i ahiretskim pitanjima.
S tim da je ono što ste spomenuli o tome da je u prirodi srednjovječnih i starih ljudi da se sustežu spustiti glavu pred mladima ukoliko ste mislili na općenitost ovog zakona, zabranjeno, jer dušama vjernika, u starosti koje su upotpunile vjerovanje nije neugodno pokoravati se Allahu i Njegovom Poslaniku u pokoravanju mlađima, kao ni u drugim stvarima jer: I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (Nisa, 65) Kao i: A šta vam da Poslanik, pa uzmite to. A ono što vam zabrani, pa suspregnite se. (Hašr, 59)
2. Što se pak riječi tiče koje se odnose na one što nisu učestvovali u Usaminoj vojsci, koje Šehristani navodi kao mursel, ocjenivši je neospornom ocjenom, pa zabilježena je u musned predaji, a bilježi je Ebu Bekr Ahmed Ibn Abdulaziz El-Dževhari u knjizi Es-Sekifa. A ja ću ti je navesti od riječi do riječi:
Kaže: Prenio nam je Ahmed Ibn Ishak Ibn Salih, od Ahmed Ibn Sejjara, od Se'id Ibn Kesira El-Ensarija od svojih ljudi, od Abdullaha Ibn Abdurahmana da je Resulullah, s.a.v.a., u bolesti u kojoj je umro, postavio Usameta Ibn Zejda Ibn Hareseta za emira vojske u kojoj su se nalazili muhadžirski i ensarijski velikani. Od njih su bili Ebu Bekr, Omer, Ebu Ubejde Ibn El-Džerah, Abdurahman Ibn Avf, Talha i Zubejr. Naredio mu je da zauzme Mu'tu, mjesto gdje je poginuo njegov otac Zejd, i da se bori u dolini Palestine. Usama je odugovlačio pa je i vojska to isto učinila. Resulullah se u bolesti osjećao čas teško čas lahko, toliko je potencirao na tome da vojska krene da je Usama rekao: “Nek su mi roditelji tvoje žrtve, da li mi dozvoljavaš da ostanem još koji dan dok ti Allah ne da ozdravljenje?” On mu reče: “Idi i putuj uz Božiji blagoslov.” On reče: “O Allahov Poslaniče, ako pođem a ti u takvom stanju, poći ću ali na srcu će mi biti rana.” On reče: “Putuj, s Božijom pomoću i zdravljem.” On reče: “O Allahov Poslaniče, ne volim za tebe pitati jahače deva.” On reče: “Učini ono što sam ti naredio.” Zatim je Poslanik, s.a.v.a., izgubio svijest. Usama je izišao i pripremio se za polazak. Kada se Resulullah probudio pitao je za Usamu i odlazak. Obaviješten je da se spremaju. Tada je rekao: “Pokrenite Usaminu vojsku, nek je Allahovo prokletstvo na onoga ko ne bude u njoj.” Te riječi je opetovao.
Usama je izišao, nad glavom mu bajrak, a ashabi oko njega. Dok nije stigao u Džurf. S njim su bili Ebu Bekr, Omer i većina muhadžira, a od Ensarija Esid Ibn Hadir, Bešir ibn Sa'd i drugi uglednici. Tada mu stiže glasnik kojeg je poslao Ummu Ejmen rekavši mu: “Idi u grad, Poslanik umire.” On je brže bolje krenuo i ušao u Medinu sa bajrakom. Nosio ga je da bi ga zabo u zemlju pred Resulullahovim vratima. Poslanik je u tom trenutku preselio.”
قال: حدثنا أحمد بن إسحاق بن صالح، عن أحمد بن سيار، عن سعيد بن كثير الانصاري ورجاله، عن عبدالله بن عبدالرحمن: أن رسول الله صلى الله عليه وآله وسلم، في مرض موته أمر أسامة بن زيد بن حارثة على جيش فيه جلة من المهاجرين والأنصار، منهم: أبو بكر، وعمر، وابو عبيدة بن الجراح، وعبد الرحمن بن عوف، وطلحة، والزبير، وأمره أن يغير على مؤته حيث قتل أبوه زيد، وأن يغزو وادي فلسطين، فتثاقل أسامة وتثاقل الجيش بتثاقله، وجعل رسول الله صلى الله عليه وآله وسلم، في مرضه يثقل ويخف ويؤكد القول في تنفيذ ذلك البعث، حتى قال له أسامة: بأبي أنت وأمي، أتأذن لي أن أمكث اياماً حتى يشفيك الله تعالى، فقال أخرج وسر على بركة الله، فقال: يا رسول الله إن أنا خرجت وأنت على هذه الحال، خرجت وفي قلبي قرحة، فقال: سر على النصر والعافية، فقال: يا رسول الله إني أكره أن أسائل عنك الركبان، فقال: انفذ ما أمرتك به، ثم أغمي على رسول الله صلى الله عليه وآله وسلم، وقام أسامة فتجهز للخروج، فلما أفاق رسول الله صلى الله عليه وآله وسلم، سأل عن أسامة والبعث، فأخبر أنهم يتجهزون، فجعل يقول: أنفذوا بعث أسامة لعن الله من تخلف عنه، وكرر ذلك، فخرج أسامة واللواء على رأسه والصحابة بين يديه حتى إذا كان بالجرف نزل ومعه: أبو بكر، وعمر، واكثر المهاجرين، ومن الأنصار: اسيد بن حضير، وبشر بن سعد، وغيرهم من الوجوه، فجاءه رسول أم أيمن يقول له: أدخل فإن رسول الله يموت، فقام من فوره، فدخل المدينة واللواء معه، فجاء به حتى ركزه بباب رسول الله، ورسول الله قد مات في تلك الساعة
Ovi riječima završava predaja,a prenosi je grupa povjesničara, među kojima je Allame Mu'tezili u Šarhu Nehdži-l-belagati, 2/20. Selam.
- Š -
